Danas i nekad...
Već sam počela razmišljati da će današnji članak biti objavljen u dva nastavka, i to ne zato što sam se bacila na pisanje nekog krimi romana pa vas želim držati u nedoumici gdje se skriva lopov, već zbog smiješne činjenice da sam započela pisati o jednoj temi a riječi su same krenule u drugom smjeru, i samo su tekle... bijeli papir polako se punio riječima... a kraja niotkuda, ipak čini se da je sve stalo u ‘zadani format’.
Nedavno sam se ‘bacila’ u diskusiju s prijateljicom o ‘ispušnim ventilima’, kako se opuštamo od stresnog dana, koja uživa u čemu... u stvari razgovarale smo o tempu života kakav danas imamo, ako to uopće možemo nazvati tempom, jer meni se čini da dani jure, poput neke bujice koja gura sve pred sobom.
Sjećam se da smo se kao klinci nakon škole igrali ’gumi-gumi’ ili ‘graničara’ pred zgradom i tako dočekali roditelje koji su većinom dolazili oko pola 3 doma, ručak je bio u s mamom i tatom, a često bi poslije otišli u šetnju ili grad.
Ovo što je danas, meni je neshvatljivo, ma koje Europsko radno vrijeme, ne bih to nazvala modnim trendom već načinom kako se ‘uništava’ obiteljski život, odgoj djece i pravo svakog od nas da ima vremena za sebe. Danas se bračni par ne vidi kroz tjedan, djecu odgaja ulica, a mamine ručkove zamijenio je McDonalds.
Oni koji sad imaju 60-ak godina sigurno se često prisjećaju kako je nekad izgledao život, možda su ljudi živjeli finacijski lošije, ali duhovno zadovoljstvo i osmjesi koje su dijelili tada, danas se rijetko mogu naći, jer vremena je bilo puno više, a svijet se kretao malo manjom brzinom nego danas.
Ja nisam neki karijerist, i iako sam relativno uspješna u svom poslu nisam od onih koji bi preko leševa došli do slave, ostajali po 12 sati na poslu i gledali kako im se deblja bankovni račun dok sjede sami u samoći svog doma, jer najčešće to tako završava, čovjek se toliko optereti poslom da ne vidi kako život prolazi pokraj njega, ljubav, djeca, zdravlje ostaje zaboravljeno jer se ‘ne stigne’.
Karijera je lijepa ‘stvar’ ponekad nam pomaže da se osjećamo ‘korisnijima’ ili pojačamo stanje svog ega, nažalost rijetko tko je sretan da uživa u poslu koji radi i koji mu ispunjava gotovo svaki dan, nažalost mislim da je situacija kada vas ‘karijera pojede’ poznata svima, bilo iz vlastitog iskustva bilo iz nekih tuđih životnih priča.
Vijesti i novine pune su priča o maloljetnom kriminalu, samoubojstvima, drogama... crna kronika se sa nekadašnjih pola strane proširila na 2 ili 3. Mislim da bi se najozbiljnije mogli zapitati: 'Kuda ide ovaj svijet?'.
Ne želim se upuštati u diskusiju i pametovati jer vjerujem da je velik broj vas roditelj bar jednom ‘malom čovjeku’ kojeg želite odgojiti najbolje što možete i svakodnevno mu poklanjate svaku minutu svojeg slobodnog vremena. Ali ne mogu se ne zapitati, kamo to vodi, roditelji postaju sve nervozniji i isfrustriraniji jer nemaju vremena za sebe, a kamoli jedan za drugoga, financijski problemi, posao... sve više bolesti, kako onda postići bar malo onog unutarnjeg zadovoljstva?
Što god to bilo, ovisi samo o nama, pitanje je koliko je čovjek snažan suočiti se s vlastitim problemom, bilo da je on zdravstvene prirode, privatni ili vezan uz posao.
Stalno slušamo o zlostavljanju na poslu, ne vjerujem da su uvijek drugi krivi, ponekad se sami možemo dovesti do ruba, jer nemamo dovoljno hrabrosti da kažemo dosta i krenemo na neko drugo putovanje.
Nemam neki poseban recept, ali trudim se svaki dan neko vrijeme posvetiti sebi, roditeljima, svojoj boljoj polovici: razgovarajte, zagrlite se, nazovite prijateljicu i ne dopustite da neznate kako izgleda razrednica vašeg djeteta.
Pokušajte gledati na posao kao na obavezu koja nam omogućuje da živimo kako najbolje možemo, odradite svojih osam sati i ne natječite se s kolegom tko će brže završiti prezentaciju pa tako ostanete do 20h u uredu, razmislite što ste time dobili, a što izgubili.
Budite roditelj kakav ste oduvijek željeli biti i partner kakvog i sebi želite.
Volite sebe i cijenite se zbog toga što jeste jer nitko vam nemože platiti za sve kvalitete koje imate u sebi, zato ih naučite njegovati sami, pišite, čitajte, dok pospremate kuću upalite muziku i uživajte u svakom trenutku, život tako juri iskoristimo svaki trenutak i udahnimo punim plućima, jer imamo samo jedan život!
Prof. M
Nedavno sam se ‘bacila’ u diskusiju s prijateljicom o ‘ispušnim ventilima’, kako se opuštamo od stresnog dana, koja uživa u čemu... u stvari razgovarale smo o tempu života kakav danas imamo, ako to uopće možemo nazvati tempom, jer meni se čini da dani jure, poput neke bujice koja gura sve pred sobom.
Sjećam se da smo se kao klinci nakon škole igrali ’gumi-gumi’ ili ‘graničara’ pred zgradom i tako dočekali roditelje koji su većinom dolazili oko pola 3 doma, ručak je bio u s mamom i tatom, a često bi poslije otišli u šetnju ili grad.
Ovo što je danas, meni je neshvatljivo, ma koje Europsko radno vrijeme, ne bih to nazvala modnim trendom već načinom kako se ‘uništava’ obiteljski život, odgoj djece i pravo svakog od nas da ima vremena za sebe. Danas se bračni par ne vidi kroz tjedan, djecu odgaja ulica, a mamine ručkove zamijenio je McDonalds.
Oni koji sad imaju 60-ak godina sigurno se često prisjećaju kako je nekad izgledao život, možda su ljudi živjeli finacijski lošije, ali duhovno zadovoljstvo i osmjesi koje su dijelili tada, danas se rijetko mogu naći, jer vremena je bilo puno više, a svijet se kretao malo manjom brzinom nego danas.
Ja nisam neki karijerist, i iako sam relativno uspješna u svom poslu nisam od onih koji bi preko leševa došli do slave, ostajali po 12 sati na poslu i gledali kako im se deblja bankovni račun dok sjede sami u samoći svog doma, jer najčešće to tako završava, čovjek se toliko optereti poslom da ne vidi kako život prolazi pokraj njega, ljubav, djeca, zdravlje ostaje zaboravljeno jer se ‘ne stigne’.
Karijera je lijepa ‘stvar’ ponekad nam pomaže da se osjećamo ‘korisnijima’ ili pojačamo stanje svog ega, nažalost rijetko tko je sretan da uživa u poslu koji radi i koji mu ispunjava gotovo svaki dan, nažalost mislim da je situacija kada vas ‘karijera pojede’ poznata svima, bilo iz vlastitog iskustva bilo iz nekih tuđih životnih priča.
Vijesti i novine pune su priča o maloljetnom kriminalu, samoubojstvima, drogama... crna kronika se sa nekadašnjih pola strane proširila na 2 ili 3. Mislim da bi se najozbiljnije mogli zapitati: 'Kuda ide ovaj svijet?'.
Ne želim se upuštati u diskusiju i pametovati jer vjerujem da je velik broj vas roditelj bar jednom ‘malom čovjeku’ kojeg želite odgojiti najbolje što možete i svakodnevno mu poklanjate svaku minutu svojeg slobodnog vremena. Ali ne mogu se ne zapitati, kamo to vodi, roditelji postaju sve nervozniji i isfrustriraniji jer nemaju vremena za sebe, a kamoli jedan za drugoga, financijski problemi, posao... sve više bolesti, kako onda postići bar malo onog unutarnjeg zadovoljstva?
Što god to bilo, ovisi samo o nama, pitanje je koliko je čovjek snažan suočiti se s vlastitim problemom, bilo da je on zdravstvene prirode, privatni ili vezan uz posao.
Stalno slušamo o zlostavljanju na poslu, ne vjerujem da su uvijek drugi krivi, ponekad se sami možemo dovesti do ruba, jer nemamo dovoljno hrabrosti da kažemo dosta i krenemo na neko drugo putovanje.
Nemam neki poseban recept, ali trudim se svaki dan neko vrijeme posvetiti sebi, roditeljima, svojoj boljoj polovici: razgovarajte, zagrlite se, nazovite prijateljicu i ne dopustite da neznate kako izgleda razrednica vašeg djeteta.
Pokušajte gledati na posao kao na obavezu koja nam omogućuje da živimo kako najbolje možemo, odradite svojih osam sati i ne natječite se s kolegom tko će brže završiti prezentaciju pa tako ostanete do 20h u uredu, razmislite što ste time dobili, a što izgubili.
Budite roditelj kakav ste oduvijek željeli biti i partner kakvog i sebi želite.
Volite sebe i cijenite se zbog toga što jeste jer nitko vam nemože platiti za sve kvalitete koje imate u sebi, zato ih naučite njegovati sami, pišite, čitajte, dok pospremate kuću upalite muziku i uživajte u svakom trenutku, život tako juri iskoristimo svaki trenutak i udahnimo punim plućima, jer imamo samo jedan život!
Prof. M
Pišite nam: Žene ženama
» ispis stranice | 28 Ožujak, 2006 - 09:29
