Slikari svjetlosti u pariškoj velikoj palači

Izložba od stotinu djela u pariškoj Velikoj palači dozvoljava detaljnu studiju prvih Monetovih Pogleda na Temzu iz 1871. godine, ali i čuvenih serija naslikanih u Londonu 1899.- 1901., s motivima mostova Charing Cross Waterloo i Parlamenta.

Remek djela su ostvarena s jednakim svjetlosnim efektima koji su proslavili njegova veličanstvenog preteču Turnera i prijatelja Whistlera.

Tri maestra slikarskog pravca nazvanog impresionizam danas pune dvorane luksuzne palače jednog od naprivlačnijih izložbenih prostora Grada svjetlosti. Impresionizam, već primjetljiv kod Williema Turnera koji je svoje bivstvovanje proveo u Londonu, između 1771. i 1851., predstavljen je venecijanskim platnima te akvarelima stvorenim prilikom brojnih posjeta ovom centru umjetnosti.

Claude Monet rođen je u Parisu 1840. godine, a umro u Giverny 1926. godine. U Gradu doga nalazio se 1908. godine, gdje je naslikao nekoliko Pogleda na Veneciju u različitim periodima dana pa platna veoma liče na prijašnja, londonska. Posebno je uočljivo kada ujutro, popodne i u suton slika Veliki Kanal i otok San Giorgio Maggiore.

Izložba je podijeljena u šest cjelina. Počinje s Turnerovim naslijeđem preteče impresionizma, sadržanim u nenadmašnim akvarelima, slikama i pastelima ostvarenim od djetinjstva do iščeznuća.

Djela još jednom pokazuju kako je on najdarovitiji White painter iako mu je Monet pokušao osporiti primat i vrijednost. Turner je naglo prekinuo s izradom 'realnih' platna i uhodanom prezentacijom likovne umjetnosti pa se sasvim posvetio neobičnostima svjetlosti.

Razdvojio je sunčevu prizmu, posvetivši veliki dio vlastitog postojanja prikazivanju čarobnog odsjaja slaganja jednostavnih tonova od kojih je sastavljen. Posebnost genijalnog Engleza se očituje u sponi viđenog i izmišljenog te njihova sukobljavanja i prožimanja u njegovu biću.

Zbog toga mu je slikarstvo bilo pod jednim ili drugim utjecajem pa se čini kao da je živio u dva godišnja doba. Turner je pola vijeka prije Moneta, Whistlera, Renoira, Sisleya i ostalih iz impresionističke škole, predosjetio novi pravac. Zatim je objašnjena evolucija od realizma do impresionizma te razrađen put od realizma do simbolizma.

Sljedeća sekvenca predstavlja likovnu umjetnost, muziku i estetiku u Whistlerovim Nocturnima. Epilog je nazvan Whistler i Monet na Turnerovom tragu. Par Manifestacija se održava u okviru obilježavanja stogodišnjice Kordinalne Antante (Entente Cordiale), između Velike Britanije i Francuske. Svrha ovog predstavljanja je pokazivanje zadnjih pronalazaka i studija impresionizma.

Međunarodna ekipa konzervatora i sveučilišnih profesora pregledala je brojne arhive, godinama proučavala djela ovih slikara pomoću najsavršenijih tehnika i tehnologija. Pravac se postavio u svjetski okvir iako su Velika Britanija i Francuska najaktivnije sudjelovale u njegovu izviranju.

Razmatran je i simbolizam okarakteriziran kao veza s realizmom pa su se zbližili datumi iste priče o vizuelnoj osjećajnosti. Trebalo je razriješiti konce njihova recita, počevši od opće povijesti umjetnosti s kraja 19. stoljeća.

Naučnici su slijedili trag i napredak slikarskih pejzaža od realizma do simbolizma. Znači od svjetlosti koja akcentira materijalnu stvarnost do druge koja naslućuje i dočarava ambijent, nakon dobivanja atmosferskog efekta. Nazovite je Impresija.

Krajem 1870. godine, bježeći od francusko-pruskog rata, Claude Monet se nastanio u Londonu. Otkrio je Turnerova djela, posebno ona iz National Gallery, što ih je slikar ostavio 'britanskoj naciji'. Izbjegli francuski umjetnik je, očito, posjećivao atelje Jamesa Whistlera, kada je talentirani Amerikanac stvarao prva Nocturna.

I on je proučavao Turnera, a Monet je zapazio njegove Poglede na Temzu, naslikane između 1859. i 1861. Njih je Whistler uspio sakupiti u knjigu objavljenu u proljeće 1871. godine.

Monet tada stvara čuvena Tri pogleda na Temzu pod očitim utjecajem preteće Turnera i Whistlerovih privlačnih prikaza svjetlosti. Slavni Francuz je između 1872. i 1873. naslikao poznato platno Pogled na Senu u Havru. Kada ga je mecena pitao za ime slike, Monet je lakonski odgovorio: Nazovite je Impresija! Tako je postao otac impresionizma, o kojemu nije imao pojma.

To su nam potvrdila i njegova dva praunuka cčesto prisutna na izložbi. Saznali smo također da poznati umjetnik potječe iz Austrije. Djelo koje je označilo početak novog pravca danas se zove Impresija izlazećeg sunca (Impression, Soleil levant). Whistler i Monet su postali bliski i uzajamno se pomagali. Slike su im stalno putovale na relaciji Pariz - London i obrnuto.

Amerikanac je pokazao svoje neponovljive akvarele i pastele na Međunarodnoj izložbi, u pariškoj galeriji Georgesa Petit, u proljeće i ljeto 1887. Francuski stvaralac je izlagao u Royal Society of British Artists u jesen iste godine. Ako se William Turner htio osloboditi utjecaja svog čuvenog prethodnika Claude Lorraina želeći umanjiti negov značaj i postojanost, a istaknuti englesku nadmoćnost u umjetnosti pejzaža, Whistler se upoređivao s neponovljivim pretečom, a Monet se nastojao mjeriti s obojicom pa, istovremeno, potvrditi francusku originalnost i jedinstvenost ovdašnjeg impresionizma. Njihova avandgardna taktika je zamjetljiva u temama i varijacijama koje su obojica rado stvarali.

Pogledi na Temzu, kao i na venecijansku lagunu, kojima izložba obiluje, dio su najprivlačnijih podataka iz umjetnosti pejzaža. Na estetskom planu posjeduju neobično, sadržajno bogatstvo koje dozvoljava proučavanje iz različitih kuteva i strana.

Sena i Temza imaju simboličnu vrijednost i važnost za njihove zemlje. Dragocjene su kao rijeke koje se ulijevaju u more, a istovremeno su i strategijski centri političkih tijela. Laguna je venecijansko ogledalo središta svih umjetnosti. Ali grad se potapa, nestaje pa simbolizira taštinu prolaznosti usprkos zasljepljujucćoj ljepoti, odmah primjetnoj i blještavoj.

Zrak i voda sva tri grada su zagađeni, šire se neugodni mirisi, a zarazne su bolesti odnosile velik dio stanovništva. Zato su sva tri slikara prezentirala moderan, industrijski pejzaž.

Primjer Jamesa McNeilla Whistlera je veoma zanimljiv. Posebno činjenica da je, iako Amerikanac, podjednako pripadao francuskoj i engleskoj slikarskoj školi. Njegov iternacionalizam, položaj građanina svijeta i savršena dvojezičnost dali su mu ulogu katalizatora.

Uključen u impresionistički pokret on je, poput Turnera i Moneta, vječno kritiziran zbog nedovršenosti platna. Prvobitne skice su nestale pa su djela odmah sadržavala elemente, ranije stvarane pomoću pripremnih crteža i ulja. Nastojanje trenutnog ispoljavanja prijelaznih efekata te želja da se slikarstvu podari spontanost, imali su za posljedicu spajanje tehnike crtanja s bojama. Englez, Amerikanac i Francuz su, namjerno, imitirali aspekt akvarela.

Dvojica suvremenika i raznolikost boja, zatim aspekt s teksturom pastela. Monet i Whistler su tražili i našli ljepotu pejzaža njihova vremena. Nadahnuti Turnerom, stvorili su najpoetičnije pejzaže 19. stoljeća. Umjetnička vizija prividno stavljena u funkciju prirode, te naravi svakog stvaraoca, nikada se nije direktnije obraćala svjetskoj publici.

Tekst i fotografije: Džana Mujadžić