Lazer Lumezi - nakit kao metafora

17. 10., u 19 h, u Muzeju za umjetnost i obrt otvara se izložba nakita Lazera Lumezija, pod nazivom Lazer Lumezi - nakit kao metafora.

Izložbom je obuhvaćeno oko osamdeset i pet primjeraka nakita od kojih je većina recentna autorova produkcija, a manji broj odabranih eksponata daje uvid u autorovo stvaralaštvo u proteklih dvadeset godina, odnosno obuhvaća period od 1986. do 2006. g. Izložbu prati katalog i deplijan (dizajn Studio Rašić).

Izložba traje do 11. 11. 2006. g. U okviru izložbe bit će organizirane i radionice s autorom na kojem će g. Lumezi predstaviti neke tehnike obrade nakita. O rasporedu radionica obavijestit ćemo vas naknadno.

Sažetak iz teksta Arijane Koprčina, objavljenog u katalogu izložbe 'Lazer Lumezi – Nakit kao metafora':

‘Osamdesete godine, kada Lumezi ulazi u područje primijenjene umjetnosti, u Hrvatskoj su obilježene pokretanjem likovne scene na području oblikovanja unikatnog nakita.

Samostalna izložba nakita Lazera Lumezija održana u Muzeju za umjetnost i obrt 1986. godine bila je među događajima koji su u tom razdoblju značajno obilježili produkciju autorskog nakita. Svojim recentnim stvaralaštvom Lumezi i dalje prati svoje osnovne smjernice interpretaciju prirodnih oblika pretočenu u plemeniti materijal, uz promišljanje svakog pojedinog primjerka.

Kao i uvijek, u njegovom nakitu prevladavaju maštovite, neobične i neočekivane kompozicije koje iznenađuju hrabrošću i dosegnutim skladom posve raznorodnih elemenata, te u kojemu, usprkos sve prisutnijim prirodnim materijalima i dalje dominira Lumezijev autorski rukopis.

Perfekcija izrade jedna je od značajki njegova nakita: sjajno vladanje materijalom i namjerno stupnjevanje dovršenosti plohe pridonosi izuzetnim realizacijama organski oblikovanog nakita, u kojima autentične prirodne elemente suprotstavlja onima izvedenim u metalu.

Oblikovanjem recentnih radova Lumezi slijedi svoje osnovne smjernice koje varira od osamdesetih godina do danas, izvori njegovih nadahnuća i dalje su savršenstvo i raznolikost životinjskog svijeta: gmazovi, ptice, reptili, ličinke, no ne samo njihovo obličje, nego i transformacija, iščekivanje stvaranja njegova ljepšeg oblika.

Lumezi je fasciniran i imaginarnim svijetom ljudskih vjerovanja, svijetom nadnaravnog u kojemu amuleti i talismani štite i skrivaju moći, ponekad se pretvarajući i u nakit.

Izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt dvadeset godina poslije, Lazer Rok Lumezi potvrđuje svoju neosporno visoku vrijednost, neiscrpnu kreativnost, te vodeću poziciju u području oblikovanja nakita, kao i visoke dosege umjetničkog izraza postavljene osamdesetih, i u međuvremenu s lakoćom ostvarene.’

Lazer Lumezi član je ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primjenjene umjetnosti) i HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Godine 1996. osnova je Otvoreni atelier Lumezi' u kojem zainteresirane podučava tehnikama oblikovanja nakita. Radi u Zagrebu, Tkalčićeva 53.

Lazer Rok Lumezi, 'O nakitu':

'Želio sam napisati mali esej o nakitu, no ja ću javiti o nakitu iznutra, iz mraka radionice, jer su mi razmišljanja o nakitu neka vrela saznanja puna intuitivnog i netočnog, u funkciji preosjetljivosti.

Ova razmišljanja i odnos prije su neki proglas i manifest nego esej, i mislim da je ovako bolje jer je manje ovakvih svjedočanstava, budući da sam dio procesa o kojem ću govoriti, te ne govorim iz promatračke pozicije.

Ako analiza voli sterilnu situaciju, onda će ovo biti više jedna sinteza o nakitu, jer između dviju istina biram vreliju. Neka ona bude i mračna, i skliska, i ubojita, i gorka, i netočna, u njoj nema ničega što se mora pravdati. Ona je kao i najveća laž : neosporiva. Kad tako osjetiš, ogrezao si u strast, jer:

Nakit je emocija zatvorena u oblik. I vjera u znak i oblik. Nomadi i hodočasnici nose sa sobom svoje skulpture i oltare. To je nakit. Nakit je umjetnost koja se lako nosi. I dobro čuva. Oblik, likovnost, vizualnost – to je najbrže saopćavanje. Komprimirano.

Oblik zatvara čulnost, saznavanje kroz prepoznavanje i sjećanje. Manje ili više jasno sjećanje.

Oblik je inertnost = želja da ostane tako. On je pamćenje. Energija u komadu.

Nakit sadrži sva likovna iskustva. I stanja: kao kretnje, ples, osmijeh. U nakitu je i patetika i obična radost. I narcisoidnost i prepotencija i starost.

Nakit je meta žestoke posesivnosti i medij topline i intimnosti. On je najviše priznanje oblikovanju što se ogleda i u fetišizaciji kojom se često obdaruje nakit. Ni sa čime čovjek nije tako vezan nadom, kao svojim amuletom, talismanom, moćnikom. To nakitu daje mitski položaj koji je u današnje eklektičko vrijeme rezerviran samo za najbliže.

Nakit je podcijenjena umjetnost od onih kojima je materijal definirajući faktor, čime direktno likovnu vrijednost stavljaju u drugorazredan prosudbeni red. Ako je nešto likovno bogato i duhom i idejom, smije biti čak i od plemenitih kovina. Može se čak i nositi sa sobom!

A ova umjetnost postoji u svim ljudskim zajednicama, pa i onima koje se nikad nisu međusobno sretale. Postoji, bez obzira na udaljenost i vrijeme. Životinje koriste ukrase u svrhe opstanka... Ukras je i znak – to nije nimalo nevažno za prosudbe o nakitu.

A, nakit je metafora! Nakit je sviđanje, bez njega se svakako može, ali opstao je uprkos tomu kroz cijeli tok ljudskog postojanja. On opstaje za jednu nerazumljivu čežnju, za jednu nezajažljivu žudnju: ljepotu i bliskost... Metafora je iskrenje dviju asocijacija što u svom dodiru donose nov senzibilan naboj jedne druge istine. Duhovite nove istine.

Samo onaj što ima veliko skladište likova u svojoj memoriji, nabijenoj kakvim stvarnim spoznajama, i prohodne puteve njihovog iznenadnog izranjanja, taj može svjedočiti svoje neponovljive dojmove o udivljenosti.

Jer nema umjetnosti bez divljenja. Prije toga, divljenju prethodi čuđenje. A nema čuđenja bez novog. Otkrivanje je jak pokret u drugačije postojanje.

Tu se krije taj dodir radosti stvaranja! Nema umjetnosti bez neke, makar vrlo male: istine, čuđenja, radosti. Tamo gdje je razvijena usmena predaja, tamo su i rukotvorine najljepše. Sredine koje su stvorile velike epove, s izuzetnom pažnjom, zapravo nekom mističnom strašću oblikuju svoje predmete. Duh ili, recimo, čista snaga imanentna je volumenu izglačanom do najfinije taktilnosti i redovito obilježava te predmete, koji nikada nisu slučajni.

U biti se tu nalazi izvorište vitalističkog pristupa skulpturi i nakitu kao izvedenici kiparstva. Tu je uvijek oblikovanje ono što kroz organske oblike govori o fanatizmu postojanja, opredmećenom duhu ili vjeri u presudan oblik, sinkopirani realitet.

Svoje male dragocjenosti prenosimo zavezane tisuću puta same o sebe. Vezanje je želja za stalnošću izražena na „neciviliziran“ način kao: sputavanje, strepnja, obuzdavanje, svojatanje, nerealno pripadanje. Sraslost željom.

Era usmene predaje i spajanje vezivanjem je tehnički gluho doba. Radi se o odnosu prema artefaktu koji graniči s pobožnošću. Ozbiljnost koja produhovljuje i nakit i osobu koja ga nosi ili radi. Enigma sjaji u nekim formama koje su nekada imale svoju drugačiju vrijednost. Možda su služile kao kakva alatka... Funkcija oblika je postala nepoznata, funkcija se pretvara u ezoteričnu formu, funkcija postaje ljepota i značaj.

Međutim, postoji kategorija u oblikovanju koja izmiče bilo kakvom pametnom zahvaćanju. Postoje oblici koje obožavamo bez razumijevanja. Oni postoje ne tražeći opravdanja. Oni su nadmoćni. Neprisutni htijenjem. Nemogući. Oblikovani snagom koja dolazi iz nespoznatljivog. Iz područja jedne druge definitivnosti. Oni su slični nečemu što već posjedujemo, a ne znamo to.

Ali, mitovi nisu sasvim potrošeni, kao što ni tok vremena nije samo linearan.

Umjetnost je sublimacija i samosvojna realizacija. Nakit ne stoji u prostoru. Nakit se kreće s ljudima ili se čuva u biranim kutijama.'

Izvor: MUO
Fotografije: Srećko Budek, Arhiva MUO