Dok se u loncu kuha…
Kuham. Ne mogu reći da se bavim kuhanjem, ne mogu reći ni da sam kuhar, ali kuham. Pronalazim neko spokojno zadovoljstvo u kuhanju, svojevrsnu terapiju kojom se borim protiv stresa.
Nakon cjelodnevnog intelektualnog rada, kuhanje dođe kao odmor i hrana mojim umornim, a često i opterećenim mislima. Osim toga, poseban je to osjećaj sreće i postignuća kada stvorite nešto vlastitim rukama, a posebice ako to nešto, poput dobre hrane, razveseli vama drage osobe.
Međutim, kuhanje, baš poput ljubavi, ne treba forsirati. Ono različitim ljudima predstavlja različite stvari. Jedni ga obožavaju, drugi ga prakticiraju, treći ga odbijaju, a četvrtima je ono medij njihove umjetnosti. Sjećam se jednog filma koji je zauvijek promijenio moj odnos prema kuhanju. Radi se o danskom filmu iz 1987. godine Babettes gæstebud, odnosno Babettina gozba u hrvatskom prijevodu, o francuskoj kuharici koja je izgubivši u Francuskoj revoluciji i supruga i sina, spašavajući vlastiti život dospjela u Dansku kao sluškinja kod dvije dobroćudne sestre usidjelice. Kada osvoji dvadeset tisuća franaka na lutriji, odluči sestrama i njihovim gostima prirediti večeru kakve je znala pripremati dok je radila kao glavni kuhar u restoranu Le Café Anglais u Parizu.
Svojom bogatom i nadasve ekstravagantnom večerom Babette je tmurnoj bogobojaznoj zabiti u Danskoj na jednu noć priuštila raskoš bogataškog pariškog života. No nakon što je idući dan sestrama priznala da je na tu jednu ali vrijednu večeru (juha od kornjače, heljdini kolačići s kavijarom, prepelice u sarkofagu (omotane tijestom) s paštetom od pačje jetre i umakom od tartufa, salata, sir te kolač s rumom i sušenim smokvama) potrošila sav svoj osvojeni novac te one u čudu konstatiraju da će sad biti siromašna cijeli život, ona im na to ponosno odgovara: Umjetnik nikad nije siromašan!
U posljednje vrijeme uslijed nebrojenih TV emisija te izvrsnih filmova koji veličaju kuhanje, poput sjajnog Julia & Julie o poznatoj kuharici Juliji Child, vještina pripravljanja hrane postala je sve popularnija. Film Julia & Julie sjajno je dočarao strast jedne osobe prema hrani i njezinu pripravljanju, a vjerujem i potaknuo mnoge da se i sami okušaju s kuhačom.
Međutim, ta iznenadna popularnost kulinarskog umijeća pa, usudila bih se reći, i prezasićenost kulinarskim emisijama, sa sobom je donijela i pomodnost pa tako i masovnost koja instinktivno, gotovo automatski mnoge odbija. Osim toga, među mnogim sam ženama primijetila stav – ja ne kuham jer sam emancipirana. Budući da sam odrasla u obitelji u kojoj su kuhali i muški i ženski članovi obitelji te kuhanjem iskazivali pažnju i ljubav prema drugima, osobno kuhanje nikada nisam povezivala s rodnim ulogama i borbom spolova. Volim kuhati, pa i pripadnicima suprotnoga spola, i ne smatram da sam zbog toga manje emancipirana, dapače, kuhanje me samo čini 'neovisnijom'.
Otkrila sam da mi je pozivanje prijatelja na druženja uz hranu, bilo da se radi o večeri ili pak samo čaju i kolačićima, jedno posebno zadovoljstvo. Nahraniti prijatelje finom hranom koju sam se potrudila za njih pripremiti, čini me sretnom. Osim toga, užitak je gledati, u ovom slučaju i kušati, svojih ruku djelo. Čovjek ima dvije ruke kako bi njima stvarao, a mnogim je ljudima kuhanje često najpristupačniji oblik stvaranja. Nismo svi talentirani za slikanje, modeliranje, sviranje… pa nam često ostane jedino kuhanje. I kulinarstvo može biti umjetnost, a kuhar umjetnik. Babette i Julia Child nisu ništa manje umjetnice od slikara, pjesnika, pisaca. One su me navele da pomislim da i ja u svojoj kuhinji stvaram, ako ne baš umjetničko, onda barem djelo i sam taj čin stvaranja ono je što nam daje osjećaj postignuća koji nas ispunjava i čini sretnima.
I nije važno što je kuhanje trenutačno u trendu. Ne dopustite da vas moda ograničava. Hrana je svima potrebna i s njome smo svakodnevno u doticaju, htjeli mi to ili ne. Kuhajte za sebe, za svoju obitelj i prijatelje i uživajte u tome u svoja četiri zida. Što je kvalitetnija hrana, to je bolje i zdravlje, a ugodnija je i linija. Osim toga, kažu da je najbrži put do ljubavi kroz želudac. Možda ima istine u tome. Pa i ako shvatite da kuhanje nije za vas te da u tome ne uživate, naučit ćete nešto novo, obogatiti život novim iskustvom, ako ne i ukusnom hranom, a i bit ćete bogatiji za jednu novu spoznaju o sebi.
I ne zaboravite: Fervet olla, vivit amicitia, iliti u slobodnom prijevodu: Dok se u loncu kuha, prijateljstvo živi.
Nakon cjelodnevnog intelektualnog rada, kuhanje dođe kao odmor i hrana mojim umornim, a često i opterećenim mislima. Osim toga, poseban je to osjećaj sreće i postignuća kada stvorite nešto vlastitim rukama, a posebice ako to nešto, poput dobre hrane, razveseli vama drage osobe.
Međutim, kuhanje, baš poput ljubavi, ne treba forsirati. Ono različitim ljudima predstavlja različite stvari. Jedni ga obožavaju, drugi ga prakticiraju, treći ga odbijaju, a četvrtima je ono medij njihove umjetnosti. Sjećam se jednog filma koji je zauvijek promijenio moj odnos prema kuhanju. Radi se o danskom filmu iz 1987. godine Babettes gæstebud, odnosno Babettina gozba u hrvatskom prijevodu, o francuskoj kuharici koja je izgubivši u Francuskoj revoluciji i supruga i sina, spašavajući vlastiti život dospjela u Dansku kao sluškinja kod dvije dobroćudne sestre usidjelice. Kada osvoji dvadeset tisuća franaka na lutriji, odluči sestrama i njihovim gostima prirediti večeru kakve je znala pripremati dok je radila kao glavni kuhar u restoranu Le Café Anglais u Parizu.
Svojom bogatom i nadasve ekstravagantnom večerom Babette je tmurnoj bogobojaznoj zabiti u Danskoj na jednu noć priuštila raskoš bogataškog pariškog života. No nakon što je idući dan sestrama priznala da je na tu jednu ali vrijednu večeru (juha od kornjače, heljdini kolačići s kavijarom, prepelice u sarkofagu (omotane tijestom) s paštetom od pačje jetre i umakom od tartufa, salata, sir te kolač s rumom i sušenim smokvama) potrošila sav svoj osvojeni novac te one u čudu konstatiraju da će sad biti siromašna cijeli život, ona im na to ponosno odgovara: Umjetnik nikad nije siromašan!
U posljednje vrijeme uslijed nebrojenih TV emisija te izvrsnih filmova koji veličaju kuhanje, poput sjajnog Julia & Julie o poznatoj kuharici Juliji Child, vještina pripravljanja hrane postala je sve popularnija. Film Julia & Julie sjajno je dočarao strast jedne osobe prema hrani i njezinu pripravljanju, a vjerujem i potaknuo mnoge da se i sami okušaju s kuhačom.
Međutim, ta iznenadna popularnost kulinarskog umijeća pa, usudila bih se reći, i prezasićenost kulinarskim emisijama, sa sobom je donijela i pomodnost pa tako i masovnost koja instinktivno, gotovo automatski mnoge odbija. Osim toga, među mnogim sam ženama primijetila stav – ja ne kuham jer sam emancipirana. Budući da sam odrasla u obitelji u kojoj su kuhali i muški i ženski članovi obitelji te kuhanjem iskazivali pažnju i ljubav prema drugima, osobno kuhanje nikada nisam povezivala s rodnim ulogama i borbom spolova. Volim kuhati, pa i pripadnicima suprotnoga spola, i ne smatram da sam zbog toga manje emancipirana, dapače, kuhanje me samo čini 'neovisnijom'.
Otkrila sam da mi je pozivanje prijatelja na druženja uz hranu, bilo da se radi o večeri ili pak samo čaju i kolačićima, jedno posebno zadovoljstvo. Nahraniti prijatelje finom hranom koju sam se potrudila za njih pripremiti, čini me sretnom. Osim toga, užitak je gledati, u ovom slučaju i kušati, svojih ruku djelo. Čovjek ima dvije ruke kako bi njima stvarao, a mnogim je ljudima kuhanje često najpristupačniji oblik stvaranja. Nismo svi talentirani za slikanje, modeliranje, sviranje… pa nam često ostane jedino kuhanje. I kulinarstvo može biti umjetnost, a kuhar umjetnik. Babette i Julia Child nisu ništa manje umjetnice od slikara, pjesnika, pisaca. One su me navele da pomislim da i ja u svojoj kuhinji stvaram, ako ne baš umjetničko, onda barem djelo i sam taj čin stvaranja ono je što nam daje osjećaj postignuća koji nas ispunjava i čini sretnima.
I nije važno što je kuhanje trenutačno u trendu. Ne dopustite da vas moda ograničava. Hrana je svima potrebna i s njome smo svakodnevno u doticaju, htjeli mi to ili ne. Kuhajte za sebe, za svoju obitelj i prijatelje i uživajte u tome u svoja četiri zida. Što je kvalitetnija hrana, to je bolje i zdravlje, a ugodnija je i linija. Osim toga, kažu da je najbrži put do ljubavi kroz želudac. Možda ima istine u tome. Pa i ako shvatite da kuhanje nije za vas te da u tome ne uživate, naučit ćete nešto novo, obogatiti život novim iskustvom, ako ne i ukusnom hranom, a i bit ćete bogatiji za jednu novu spoznaju o sebi.
I ne zaboravite: Fervet olla, vivit amicitia, iliti u slobodnom prijevodu: Dok se u loncu kuha, prijateljstvo živi.
Napisala: Snježana Beronja
» ispis stranice | 1 Svi, 2010 - 09:04
