Izgled (ni)je važan

Što se događa prilikom susreta s osobom koja nas snažno fizički privuče? Pjesnici kažu – udar groma ili leptirići u trbuhu, romantičari tvrde – ljubav na prvi pogled, dok znanstvenici pojašnjavaju da nam se, kad ugledamo potencijalnog partnera, povećava razina dopamina u mozgu što izaziva osjećaj euforije, a zjenice se šire.

Što uzrokuje sve te reakcije? Budući da se radi o prvom susretu, vjerojatno fizička pojava, ili? Dakle, izgled je važan. Ipak, postavlja se pitanje u kojoj mjeri? Na koji način?

Poznat je pojam (stereo)tipova koji nas privlače, primjerice, nježna plavuša, temperamentna crnka, vatrena crvenokosa... Ili, govorimo li o muškarcima – zavodljivi Mediteranci, visoki sjevernjaci, mišićavi sportaši, uglađeni intelektualci...

Zašto nas neke osobe odmah 'zapale' te sam pogled na njih izaziva intenzivnu fizičku reakciju – ubrzano kucanje srca, znojenje dlanova, nervozu, ili možda euforiju, radost..., dok nas druge ostavljaju 'hladnima'? Radi li se isključivo o onome što nazivamo fizička ili vanjska ljepota? Možda, ali ne u uobičajenom kontekstu, jer, ne postoji osoba koja je lijepa ama baš svima.

Doduše, postoji teorija o apsolutno lijepom licu do kojeg su znanstvenici došli dajući ispitanicima fotografije desetaka žena, koje su ovi ocijenili kao privlačne, manje privlačne, te najmanje privlačne. Usporedbom lica svih žena koje su 'etiketirane' kao privlačne, došli su do 'univerzalne ljepotice' – žene velikih, bademastih očiju, malog i ravnog nosa, punih usana.

Ipak, može li opisana krasotica 'zaluditi' svakog muškarca koji je ugleda? Nešto poput priče o Narcisu? Prisjetimo se, prema grčkoj mitologiji, Narcis je bio toliko lijep mladić da je svaka djevojka padala u nesvijest čim bi ga vidjela. Naravno, mitovi su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Uostalom, ponekad upravo sitne nepravilnosti lice čine zanimljivim i šarmantnim.

Sudeći prema mišljenju znanstvenika, Narcis u stvarnosti ne bi bio takav zavodnik, jer, svi u podsvijesti nosimo viziju individualnog ideala ljepote koji je 'kreiran' od potisnutih želja i potreba, genetskog naslijeđa, utjecaja okoline. Ljepota je u očima promatrača, stoga, ono što je jednoj osobi lijepo, nije nužno lijepo i drugoj. Doduše, točno je da postoje osobe koje većina ljudi smatra privlačnima, ali, većina ne znači i svi.

Postoje razne znanstvene teorije o tome što nas privlači i zašto, stoga, prisjetimo se nekih od njih.

U prvoj, navodi se važnost zadovoljstva samim sobom i potrage za onim što nam 'nedostaje'. Primjerice, tamnokose osobe zadovoljne svojom bojom kose češće će odabrati tamnokosog partnera, dok će one koje čeznu za 'zlatnim vlasima' tražiti partnera koji ima upravo takve. Također, žene nižeg rasta često će poželjeti društvo znatno viših muškaraca.

Prema drugoj teoriji, plavooki muškarci preferiraju plavooke pripadnice nježnijeg spola. Razlog je kontrola potomstva putem gena. Naime, poznato je da su plave oči rezultat isključivo dvaju recesivnih gena (jednog s majčine i jednog s očeve strane), stoga, smeđe oči (dominantni gen) kod djeteta plavookih roditelja, prema pravilima genetike, nije moguća situacija.

Ova teorija ne 'prolazi' kod muškaraca sa smeđim očima jer je u slučaju te boje očiju moguća veća kombinacija gena (Aa, AA).

U trećoj teoriji, vraćamo se osnovama. Velike grudi i široki bokovi od davnina su asocirali na žensku plodnost, stoga ih pripadnici snažnijeg spola smatraju skoro neodoljivima, dok široka muška ramena predstavljaju dominantnog alfa muškarca u kojem veliki broj žena pronalazi zaštitnika, svjesno ili podsvjesno.

Stižemo do uvijek dobrodošle izreke da se o ukusima ne raspravlja, jer oni su, na kraju krajeva, individualni. Stoga, nije važno volite li visoke, niske, plave, crne... – važno je da volite, jer, ovaj svijet bio bi znatno hladniji da ga ne zagrijavaju 'ljubavne vatre'.

Autor: Danica Maričić arr. d'int za Vip.hr